- Seka je otkrila da su se njeni roditelji maksimalno trudili da se i ona i brat osjećaju ugodno, posebno tijekom razvoda. Ona i Nedžad su se kao djeca često sukobljavali. U njezinim ranim godinama česte su svađe obilježile njihovu vezu, no kako su ušli u pubertet, brat ju je nastojao braniti kad god je to bilo moguće. Unatoč tome, Seka je teško mogla otvoreno komunicirati s Nedžadom, posebno kada je riječ o pričama o svojim simpatijama, o kojima joj je bilo ugodnije razgovarati s njihovom majkom. Tek što su počeli živjeti skladnijim životom, oslobođenim sukoba koje je poticao njihov otac, ratna oluja zahvatila je Bosnu i Hercegovinu.
Desetogodišnja djevojčica Seka je s majkom, očuhom i bratom krenula na dugi izbjeglički put, prvo stigavši u Banju Koviljaču, gdje je završila četvrti razred, a godinu dana kasnije preselila se u selo Lipolist. u Šabac.
Ratni kaos sve je odnio. Otišli smo iz grada, ostavljajući sve iza sebe. Sjećanja – ta nematerijalna blaga lišena materijalne vrijednosti – nestala su, ali su evocirala naše djetinjstvo. Nismo bili sigurni gdje su naši prijatelji, a ubrzo su počele stizati potresne vijesti o stradalim znancima. Naš dom i dvorište zamijenjeni su za improvizirani smještaj. Našli smo se u trošnoj prostoriji seoske osnovne škole, spavali smo na prostirkama. Naša je situacija bila strašna; neko vrijeme nismo imali hrane.
Da nismo dobili štednjak, možda bismo umirali od gladi. Kupao sam se u kadi jer nije bilo kupatila, ali me ni ta neugodnost niti bilo šta drugo nije spriječilo da budem najbolji učenik u razredu, kako bi moj profesor Irfan Nezvatović često govorio. Svoja sjećanja na Seku dokumentirala je na svom blogu, ispričavši kako je kao djevojčica počela pjevati u školskom zboru, sudjelovala na brojnim natjecanjima i osvajala pohvale.
Razred je išao na izlet na more, ali ja im se nisam mogla pridružiti. Moju je majku rastužilo što si nije mogla priuštiti da me pošalje. Međutim, razumijem i ne osjećam sram što to nisam doživio. Moja me majka opskrbila mnogim darovima; što je najvažnije, naslijedio sam od nje osjećaj za točnost, važnost dovršavanja zadataka na vrijeme, zajedno s vrijednostima poput poštenja i pedantnosti.
Naučila me i kuhati. Sa samo osam godina ispekla sam svoj prvi kruh. Iako je ispao tvrd kao kamen, nas troje smo ga jeli kao da je najmekši i najfiniji kruh koji postoji. Podnijeli smo teškoće, bježali smo od rata samo s malom torbom stvari, no majka nas je oboje odgajala s brigom koja zaslužuje djecu. Prehranjivali smo se grahom i kruhom i ništa nam nije nedostajalo, iako se sjećam dana kad smo sve troje zajedno ležali i plakali.
Gledajući je sada, ima sve, ali duboko joj se želim odužiti za patnju koju je proživjela kroz život. Ipak, znam da ta sjećanja ne mogu izbrisati – Seka je sigurna da se neke tužne slike ne zaboravljaju, pa ni vrijeme.
