Vijest o dolasku policajaca iz Srbije u Foču, Trebinje i Banja Luku postala je nacionalna tema, što je izazvalo vanrednu press konferenciju ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića. Konaković je iskoristio priliku da optuži svoje političke protivnike, Željka Komšića i Bakira Izetbegovića, za “predavanje suvereniteta BiH”, osvrćući se na Sporazum između Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Srbije o policijskoj saradnji, koji je potpisan 3. decembra 2010. godine i ratifikovan 25. augusta 2011. godine u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Konaković je naglasio da sporazum omogućava saradnju između entitetskih i kantonalnih MUP-ova i nacionalne policije Srbije, što smatra opasnim jer može voditi do legalizacije te saradnje bez adekvatne kontrole. Posebno je sporan član 1. sporazuma koji definiše policijske organe kao tijela za sprečavanje i suzbijanje kriminala “u skladu s nacionalnim zakonodavstvom”, što, prema Konakoviću, može otvoriti vrata za zloupotrebu.
Konaković je takođe kritikovao što su u sporazumu navedene državne institucije samo kao kontakt tačke, što znači da one ne donose odluke već samo prosljeđuju dokumente nadležnim MUP-ovima. To, po njegovom mišljenju, može omogućiti politizaciju i neadekvatno postupanje s prijedlozima iz Srbije.
Drugi problem je, prema Konakoviću, što je ugovorna strana Vijeće ministara BiH, koje bi trebalo odlučivati o zahtjevima za odbijanje na osnovu člana 27. sporazuma. On smatra da bi blokade koje HDZ i SNSD imaju u ovom tijelu mogle otežati odbacivanje zahtjeva koji bi mogli narušiti suverenitet BiH.
S obzirom na izborni kontekst, Konaković je iskoristio situaciju kako bi napao svoje političke protivnike i skrenuo pažnju na sporazum koji je ratifikovan prije 14 godina. Ovaj potez je također i podsjetnik na to da politički protivnici često koriste starije sporazume ili odluke kao instrumente za trenutne političke borbe.
Važno je napomenuti da su u vrijeme ratifikacije sporazuma 2011. godine, u parlamentu bili prisutni i članovi SDP-a koji su također glasali za ratifikaciju. Komšić i Izetbegović su tada bili u različitim političkim kontekstima, a Komšić je bio član SDP-a dok DF još nije postojao. Komšić i sadašnji član Predsjedništva BiH Denis Bećirović također su glasali za ratifikaciju sporazuma, što se može gledati u kontekstu političkih dogovora unutar stranaka tog vremena.
Pored toga, sporazum o policijskoj saradnji potpisan je u periodu kada su odnosi između BiH i Srbije, pod vodstvom Borisa Tadića, bili relativno stabilni, uz podršku Evropske unije i pozitivne korake u bilateralnim odnosima. Tadićeva vlada je tada usvojila Rezoluciju o Srebrenici, koja je, iako nije koristila termin “genocid”, priznavala presudu Međunarodnog suda pravde.
Kritike koje se sada upućuju na račun sporazuma o policijskoj saradnji imaju temelje, ali je i važno razumjeti politički kontekst i dinamiku odnosa između dvije zemlje u to vreme. Takođe, treba biti svestan da je trenutna upotreba sporazuma za političke obračune u kontekstu predstojećih izbora i aktuelnih političkih sukoba.
