Politička i propagandna ofenziva koju vodi srbijanski režim dobila je na intenzitetu nakon usvajanja Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici. Ova ofenziva ima za cilj manipulaciju percepcijom u regionu i stavljanje Bosne i Hercegovine u nepovoljnu poziciju, uz pomoć različitih taktika koje imaju za cilj destabilizaciju i ponizavanje te države.
Strategije srbijanskog režima
Strategija koju srbijanski režim primenjuje ima dva glavna pravca. Prvi pravac uključuje kreiranje medijske slike u Srbiji preko tabloida koji prikazuju Bošnjake kao prijetnju Srbiji. Ova narativa je dodatno pojačana planom koji je predstavio Aleksandar Vučić, nazvanim “Plan Sarajeva u pet tačaka”, u kojem se navodno prikazuje da Sarajevo planira da uništi Srbiju. Ova strategija koristi senzacionalizam kako bi se ojačao osjećaj ugroženosti među srbijanskim građanima i stvorio okvir za daljnje političke poteze.
Drugi pravac ofenzive usmjeren je na snižavanje ugleda Bosne i Hercegovine i njenih institucija, uz pomoć političara iz Republike Srpske. Cilj je predstaviti političare iz Sarajeva kao one koji ometaju regionalnu saradnju i destabilizuju situaciju. Ova taktika uključuje pokušaje da se Bosna i Hercegovina svede na marginalnu poziciju i da se njene institucije prikažu kao neučinkovite ili štetne za regionalnu stabilnost.
Uticaj “Svesrpskog sabora”
Zaključci sa “Svesrpskog sabora” predstavljaju osnovu ove strategije, ali Bosna i Hercegovina i njene institucije čine značajnu prepreku za realizaciju tih zaključaka. Promotori ove ideje teže obesmisliti Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu državu sa svojim zakonodavnim i izvršnim ovlastima. U tom kontekstu, bilo kakvo dodatno degradiranje ili kompromitiranje državnih institucija u Bosni i Hercegovini koristi se za jačanje narativa o neučinkovitosti države.
Provokacije i reakcije
Srbija često koristi taktiku provokacija, a zatim se povlači kad se suoči s reakcijama. Na primjer, pokušaj slanja policajaca iz Srbije u Republiku Srpsku bez prethodnih konsultacija izazvao je burnu reakciju političara iz Bosne i Hercegovine. Ubrzo nakon što je reakcija uslijedila, ministar unutrašnjih poslova Srbije, Ivica Dačić, izjavio je da policajci neće biti poslani, objašnjavajući da bi to moglo biti shvaćeno kao provociranje sukoba. Ovaj potez, očigledno, bio je dio šire strategije za stvaranje napetosti i prikazivanje Bošnjaka kao radikalnih elemenata koji traže izgovor za napad na Srbiju.
Sličan pristup primenjen je i u vezi s helikopterom MUP-a Srbije. Dok su političari iz RS-a insistirali na dolasku helikoptera iz Srbije za gašenje požara, iako Bosna i Hercegovina posjeduje slične resurse, svrha ove provokacije bila je pokazati kako Srbija može pružiti pomoć koju BiH navodno ne može. Ova taktika ima za cilj stvaranje dojma da Bosna i Hercegovina nije sposobna da zaštiti svoje građane i da je Srbija neophodna za stabilnost u regionu.
Kadetski obilazak i druge provokacije
Još jedan primjer ove taktike bila je prisutnost kadeta vojske Srbije u Prijedoru, koju je Milorad Dodik isprva proslavio, da bi se kasnije pokušalo prikazati kao običan školski obilazak. Ova vrsta provokacija, gdje se očigledne namjere koriste za izazivanje reakcija, predstavlja pokušaj srbijanske politike da stvori izgovore za dodatne napade na Bosnu i Hercegovinu i njene institucije.
Zaključak
Srbija se ne usuđuje direktno narušiti suverenitet Bosne i Hercegovine, već koristi taktike provokacija i manipulacije, tražeći rupe u zakonu i političarima iz RS-a koji su spremni preuzeti teret tih provokacija. Domaći političari trebali bi biti oprezni i ne reagovati impulzivno na svaku vijest, već detaljno analizirati i razumjeti procedure koje postoje kako bi spriječili potencijalne propuste. Ova pažnja i oprez su ključni za očuvanje suvereniteta Bosne i Hercegovine i za sprječavanje dodatnog destabiliziranja regije od strane srbijanskog režima.
