Penzionerske godine, koje bi po prirodi stvari trebalo da donesu mir, sigurnost i osjećaj slobode, mnogim ženama predstavljaju period suočavanja sa sopstvenim mislima, tišinom i novim ritmom života.
- Kada prestanu svakodnevne obaveze, nestane gužva oko posla i djece, nastaje prostor koji je istovremeno i oslobađajući i zastrašujući. U toj tišini, brojne žene počinju da osjećaju prazninu, a uzrok često nije u spoljnim okolnostima već u nevidljivim obrascima ponašanja koji se godinama stvaraju i, neprimetno, postaju teret koji guši radost. Upravo zbog toga, psiholozi i socijalni radnici sve češće ukazuju na sedam čestih grešaka koje žene u zrelom dobu nesvjesno prave – i zbog kojih njihova penzija postaje manje ispunjena nego što bi mogla biti.
Prva i možda najčešća greška jeste očekivanje da djeca popune emotivnu prazninu. Generacije majki odrastale su sa uvjerenjem da su njihova djeca smisao postojanja. Kada ta djeca odrastu i zasnuju svoje porodice, majke se često osjećaju napušteno, zaboravljeno i odbačeno. Međutim, stručnjaci poput psihološkinje iz Beograda, dr. Ane Đorđević, ističu da je takav osjećaj prirodan, ali da ne bi smio postati centar života. „Deca imaju pravo da žive svoje živote, a roditelji imaju pravo da pronađu novi smisao“, kaže Đorđević u razgovoru za RTS Život. Ljubav prema djeci treba da bude slobodna, bez očekivanja, jer istinska bliskost ne zavisi od učestalosti poziva, već od sposobnosti da se volimo i kad nismo stalno prisutni.
- Druga greška ogleda se u odbacivanju učenja i novih iskustava. Iako godine donose mudrost, često nose i uvjerenje da je kasno za promjene. Mnoge žene se plaše tehnologije, novih društvenih navika ili modernih trendova, smatrajući da „to više nije za njih“. Ipak, istraživanja Univerziteta u Novom Sadu pokazuju da starije osobe koje nastavljaju da uče — bilo kroz kurseve, čitanje, hobi ili druženje — duže zadržavaju mentalnu vitalnost i bolje raspoloženje. To ne mora biti ništa veliko: dovoljno je naučiti kako se koristi pametni telefon, pridružiti se grupi planinara ili naučiti recept koji se oduvijek želio probati. Otvorenost prema novom, kako kažu stručnjaci, čini da duh ostane mlad i radoznao.
Treća zamka u koju mnoge žene zapadaju jeste stalno vraćanje u prošlost. Lijepa sjećanja su dragocjena, ali kada se pretvore u utočište, sadašnjost postaje nevidljiva. Nostalgične priče o „nekadašnjim vremenima“ mogu biti utješne, ali ako zauzmu cijeli prostor razgovora, oduzimaju mogućnost da se stvore nova iskustva. U razgovoru za Politiku, sociološkinja Vesna Ristić objašnjava da je nostalgija prirodan mehanizam suočavanja sa promjenama, ali upozorava: „Ako stalno gledamo unazad, ne možemo vidjeti ljepotu onoga što nam se dešava danas.“ Uspomene treba čuvati, ali život se i dalje događa — i svaki novi dan nosi šansu da postane sjećanje vrijedno čuvanja.
- Jedna od najtužnijih, a i najčešćih grešaka jeste zanemarivanje sebe. Mnoge žene, po odlasku u penziju, prestaju da vode računa o svom izgledu i zdravlju, misleći da to više nije važno. Ali briga o sebi nije luksuz, već čin samopoštovanja. Uređena frizura, čista odjeća i šetnja po suncu mogu učiniti čuda za raspoloženje. „To što ste u penziji ne znači da treba da odustanete od sebe“, ističe nutricionistkinja Jelena Milošević za Blic Žena, napominjući da fizičko i mentalno zdravlje idu ruku pod ruku. Njegovanje sebe nije taština — to je podsjećanje da vrijedite i da vaš život ima smisla, bez obzira na godine.
- Peta greška odnosi se na stalno žaljenje i negativne razgovore. Navika da se svakodnevno govori o bolestima, problemima i nepravdama stvara začarani krug tuge. Negativne misli troše energiju, a stalno kukanje umara i one koji slušaju i one koji govore. Umjesto toga, stručnjaci savjetuju praktikovanje zahvalnosti i svjesnosti. Dovoljno je svako jutro pronaći tri stvari na kojima ste zahvalni – bilo da je to topla kafa, sunce kroz prozor ili osmijeh susjede. Takvi mali rituali mogu izmijeniti percepciju svijeta i vratiti osjećaj mira.
Šesta greška, duboko ukorijenjena u našoj kulturi, jeste potpuno žrtvovanje za druge. Žene su decenijama učene da budu stub porodice, one koje sve podnose i rješavaju tuđe brige. Međutim, kada se sve snage ulože u druge, lako se izgubi osjećaj sopstvene vrijednosti. Psihoterapeutkinja iz Zagreba, Ljiljana Šarić, u razgovoru za Glas Slavonije navodi: „Ljubav prema drugima ne isključuje ljubav prema sebi. Naprotiv — samo žena koja voli sebe može istinski voljeti druge.“ Pronalaženje ravnoteže znači pomagati, ali ne i nestati u tuđim potrebama. To je suptilan, ali ključan korak ka ličnom miru.
- Sedma, i možda najvažnija lekcija, tiče se straha od promjena. Mnoge penzionerke penziju doživljavaju kao kraj aktivnog života, iako ona može biti novi početak. Promjena ne mora biti prijetnja — ona može biti oslobođenje. Putovanja, novi hobiji, volontiranje, ples, kurs jezika ili jednostavno šetnja kroz nepoznat kvart — sve su to načini da se ponovo probudi životna energija. U razgovoru za Kurir Stil, novinarka Milka Đukić navodi da „penzija nije kraj, već prilika da prvi put živite po svom ritmu“. U toj slobodi leži najveća ljepota zrelosti.
Na kraju, važno je zapamtiti da penzija ne mora značiti kraj puta, već novo poglavlje. To je trenutak kada osoba napokon može disati punim plućima, bez rokova, obaveza i pritisaka. Ako se oslobodimo starih navika, prestanemo žaliti i naučimo da uživamo u jednostavnim stvarima, život može postati iznenađujuće lagan. Jer istinska sreća nije u mladosti, već u načinu na koji se odnosimo prema svakom novom danu.
Kako je rekao Lav Tolstoj: „Život postoji samo kada volite.“ A ta ljubav — prema sebi, prema životu i prema onome što nas okružuje — ne poznaje godine. Ona je tiha, ali moćna, i upravo ona čini razliku između preživljavanja i življenja.
