U današnjem članku istražujemo suptilne obrasce ponašanja koji mogu nenamjerno potkopati naše samopouzdanje i učiniti da se postavimo u podređenu ulogu u svakodnevnim interakcijama.
- Od djetinjstva, mnogi od nas su učeni da je važno biti pristojan, odgovoran i pažljiv prema drugima, ali rijetko se naglašava važnost postavljanja vlastitih granica. Kao rezultat toga, mnogi odrasli nesvjesno zanemaruju vlastite potrebe, pokušavajući udovoljiti drugima i izbjegavajući sukobe po svaku cijenu. Jedna od najčešćih unutrašnjih briga postaje pitanje: “Šta će drugi reći?”, koje nas prati kroz cijeli život.
Ovakav obrazac razmišljanja oblikuje našu svakodnevicu, posebno kroz jezik koji koristimo. Male, naizgled bezazlene fraze koje često izgovaramo kako bismo zvučali uljudno i obzirno, zapravo mogu odavati sliku nesigurnosti i nedostatka unutrašnje snage. Kada, na primjer, pješak kaže “Mogu li proći?” ili putnik pita “Mogu li nastaviti?”, iako nema nikakve stvarne prepreke, ono što u osnovi izražava je unutrašnja sumnja u vlastito pravo na prostor i slobodu kretanja. Postavlja se pitanje – šta bi se desilo kad bi neko odgovorio: “Ne možeš!” Da li bi osoba zaista odustala, stajala po strani i čekala da drugi odluče o njenim koracima?
Ovakve rečenice, iako kulturno prihvatljive, mogu nas zadržavati u zoni nesigurnosti i sputavati razvoj autentičnog samopouzdanja. Mnogo mudrija i odlučnija formulacija bila bi: “Izvinite, moram proći.” Ova rečenica ne zvuči agresivno, ali jasno pokazuje svijest o sopstvenim pravima, što je jedan od temelja emocionalne stabilnosti i samopoštovanja.
- Još jedan čest primjer je fraza: “Zadovoljstvo mi je.” Iako se često koristi da izrazimo ljubaznost, ona ponekad može umanjiti vrijednost našeg truda. Kada se zahvaljujemo na način koji potpuno prebacuje značaj s našeg doprinosa na zadovoljstvo koje smo možda osjetili tokom pružanja pomoći, drugi to mogu interpretirati kao da nam ta pomoć nije predstavljala nikakav napor. Umjesto toga, korisnije je reći: “Bila mi je čast pomoći vam” ili “Zahvaljujem vam na prilici da radimo zajedno”. Na taj način izražavamo vlastito dostojanstvo i ističemo važnost vlastitog angažmana, bez lažne skromnosti.
Treća često korištena rečenica koja zahtijeva preispitivanje je: “Jesam li te prekinuo?” Iako zvuči kao čin obazrivosti, ova rečenica nema puno smisla u stvarnim situacijama. Ako osoba s kojom pokušavamo komunicirati zaista radi nešto važno, svaki pokušaj prekida već je izvršen, bez obzira na formulaciju. Pitanje koje dolazi nakon toga ne može poništiti ono što se već dogodilo. U tom trenutku postavljamo sebe u podređeni položaj, čekajući potvrdu da imamo pravo na komunikaciju.
Pametniji pristup bi bio pitati: “Je li sada dobar trenutak za razgovor?” ili jednostavno: “Mogu li na kratko?” – uz jasno i odlučno držanje. Time iskazujemo poštovanje prema drugoj osobi, ali i zadržavamo kontrolu nad situacijom. Psiholozi takođe upozoravaju na korištenje pitanja koja sadrže “ne”, poput: “Ne biste li mogli…?” jer ona podsvjesno pripremaju teren za negativan odgovor. Umjesto toga, direktna i jednostavna formulacija, kao što je: “Možete li mi pomoći sa…”, zvuči samouvjerenije i potiče pozitivnu reakciju.
Ono što sve ove primjere povezuje jeste ponašanje koje izranja iz duboko ukorijenjene potrebe da budemo prihvaćeni, da ne narušimo mir, da ne budemo previše zahtjevni. Međutim, izgradnja zdravog samopouzdanja podrazumijeva postavljanje jasnih granica, izražavanje ličnih potreba i prihvatanje činjenice da nismo odgovorni za to kako će se drugi osjećati kada se zauzmemo za sebe.
Učiti kako komunicirati s jasnoćom, bez osjećaja krivice i sa sviješću o vlastitoj vrijednosti nije jednostavan zadatak, ali je jedan od najvažnijih koraka ka emocionalnoj slobodi. Sve počinje sa svjesnošću o riječima koje izgovaramo – jer kroz njih otkrivamo način na koji vidimo sebe i kako dozvoljavamo drugima da nas vide. Promjenom jezika, postepeno mijenjamo i vlastiti identitet – od onoga koji se prilagođava, ka onome koji samouvjereno bira svoje mjesto u svijetu
