Čim je započeo Božićni post, u mnogim domovima se ponovo otvorila stara i dobro poznata dilema: šta zaista znači postiti i gdje se nalaze granice između duhovnog napora i spoljašnje forme? Upravo na to je svojevremeno ukazivao patrijarh Pavle, čovjek čiji su jednostavni, ali duboko promišljeni savjeti decenijama bili orijentir vjernicima.
- Kako „Kurir“ prenosi, patrijarh je uvijek smatrao da se suština posta ne nalazi samo u izbjegavanju određene hrane, već u namjeri da se čovjek iznutra pročisti, oslobodi tereta koji se ne vidi, ali se osjeća u svakoj misli i svakoj riječi. Božićni post, dug četrdeset dana, nije zamišljen kao iscrpljujuća dijeta nego kao prostor u kojem se duša vraća jednostavnosti, miru i blagosti. U vremenu kada se mnogo govori, a malo sluša, njegove poruke ponovo odjekuju snažno, podsjećajući da se pravi post ne obavlja samo stomakom, već prije svega srcem.
Patrijarh Pavle nije bio sklon velikim govorima; naprotiv, njegove poruke su se uklapale u njegov stil života — tih, smiren i gotovo neprimjetan, ali nezaboravan. Kada bi govorio o postu, činio je to tako da niko ne osjeti pritisak, već poziv. Naglašavao je da se svaki vjernik treba suočiti s onim što ga najviše udaljava od Boga i od ljudi.
- To nisu uvijek velike i dramatične greške; često su to male navike koje polako izjedaju čovjekovu dobrotu. Zato je isticao da postoje tri naročito česta posrtaja tokom posta: gordost, prejedanje i samovoljno odustajanje od posta. Mnogi se iznenade kada čuju da je, prema njegovim riječima, najveći problem zapravo gordost, ali kada se dublje razmisli, postaje jasno zašto je ovaj grijeh najopasniji. Gordost čovjeka odvaja od drugih, ali i od sopstvene savjesti; zatvara ga u zamišljenu nadmoć i čini ga slijepim za vlastite slabosti. Patrijarh je upozoravao da post gubi svaki smisao ako se vjernik zbog njega počne osjećati boljim od drugih, jer tada post prestaje biti lijek — postaje otrov.
U jednom od svojih obraćanja govorio je da je post osmišljen tako da čovjeka vrati poniznosti, svijesti da sve dobro dolazi isključivo Božijom voljom, a ne ljudskim zaslugama. Kada se u postu javi potreba da se drugima pokaže kako se „pravilno posti“, tada se u čovjeku budi upravo ono čega bi trebalo da se oslobađa. Gordost dovodi do osuđivanja, ogovaranja, zluradosti — stanja koja, kako se nerijetko navodi u pravoslavnim izvorima, mogu zamutiti srce brže nego bilo koja nemrsna trpeza. Patrijarh je zato govorio da je post tajna između čovjeka i Boga, i da ga treba čuvati od licemerja isto kao što se čuva najdragocjeniji dar.
- Drugi veliki problem, koji se naizgled čini banalnim, jeste prejedanje, odnosno pretvaranje posne ishrane u luksuznu gozbu. Iako mnogi formalno izbjegavaju mrsnu hranu, trpeze u danima posta znaju biti toliko obilne, masne i raskošne da su daleko od onoga što post treba da predstavlja. U jednom od učenja koje se upravo ovih dana ponovo citira, patrijarh Pavle je naglašavao da je „ljubav prema stomaku udaljavanje od Boga“. Poenta posta jeste u obuzdavanju želja, a ne u smišljanju novih načina da se one zadovolje. Ako čovjek tokom posta ulaže više truda u kreiranje jela nego u obračun s vlastitim mislima, suština se gubi. Umjesto jednostavnosti, koja oslobađa, stvara se težina koja vezuje.
U središtu priče o postu nalazi se i treći grijeh — nepoštovanje posta kroz samovoljno odstupanje. Ovaj problem se naročito javlja u situacijama kada se zbog slavskih običaja ili društvenih prilika ljudi odlučuju da prekrše post „jer tako svi rade“ ili „jer bi bilo neprijatno“. Iako crkvena pravila predviđaju da se čovjek, zbog bolesti ili drugih objektivnih razloga, može osloboditi posta, patrijarh Pavle je upozoravao da je potpuno drugačije kada se vjernik sam odluči na to iz komoditeta. Kako navodi „Politika“, posebno se ističe da slavljenje krsne slave ili crkvenog praznika uz mrsnu trpezu tokom posta predstavlja oblik nepoštovanja, ne zato što je hrana sama po sebi grijeh, nego zato što dovodi do gubitka smisla i poštovanja prema svetitelju. U jednom tekstu koji se i danas često citira, bratija manastira Visoki Dečani poručuje da takvo ponašanje nije samo prekid tradicije, već i udaljavanje od duhovne ozbiljnosti koju post predstavlja.
- Iako su vjernici često skloni da post posmatraju kao strogi propis, patrijarh Pavle je neprestano ponavljao da se ne treba upadati u krajnosti. Post sam po sebi nije dovoljan za duhovni napredak; on je samo priprema, uvod u nešto veće — susret sa Svetim Pričešćem. Smatrao je da se pristupu Svetoj Čaši mora prilaziti dostojanstveno i pripremljeno, ali bez pretjerivanja koja vode u strogoću bez ljubavi. Ukazivao je da se ranije ljudi mnogo češće pričešćivali, ali njihova priprema nije bila samo u danima posta, već u čitavom životu. Bili su pozvani da očiste srce, da uspostave mir s ljudima, da se udalje od svakog vida zla misli i ponašanja. Post je trebalo da bude pomoć na tom putu, a ne svrha sam sebi.
U tom smislu, patrijarh Pavle je naglašavao da nijedna krajnost nije dobra — ni pretjerano rijetko, ni mehaničko pristupanje Pričešću. Čovjek treba da osjeti unutrašnji poziv, a ne da se povodi za kalendarom ili navikom. Srce je ono koje mora biti spremno, a spremno je samo onda kada je iskreno i kada je smireno. Kako podsjeća „Blic“, patrijarh je često govorio da Bog ne traži gladovanje, već preobražaj; ne traži idealnog čovjeka, već čovjeka koji se trudi, koji se kaje i koji zna da je svaka dobra misao dar, a ne obaveza.
- Kada se sve ove poruke sagledaju zajedno, postaje jasno da post nije vrijeme pritiska, već prilika. Četrdeset dana Božićnog posta mogu biti prostor tišine, preispitivanja, susreta sa sobom i sa drugima. U svijetu koji pulsira brzinom, gdje se sve mjeri uspjehom i rezultatima, post je poziv na sporost, zahvalnost i mir. On je mogućnost da se čovjek prisjeti šta je suština, da odmori od buke i vrati se onome što je iskonsko.
Patrijarh Pavle je uvijek vjerovao da se u jednostavnim riječima krije najveća snaga. Njegove poruke i danas imaju tu moć — ne zato što su stroge ili zahtjevne, već zato što su istinite. Podsjećaju da se duhovni život ne gradi velikim djelima, već sitnim svakodnevnim izborima. A Božićni post, bez obzira na to koliko je izazovan, poziva upravo na to: da se svaki dan izabere dobro, koliko god ono bilo malo
