Lidija je godinama živjela u sjeni rata, čekajući muža Vladimira, vjerujući da će se njihov dom napokon ispuniti mirom i djetjim glasovima. Kad se rat završio i on se vratio, činilo se da će se život napokon složiti.
- Iako je njihov brak u početku bio sklopljen voljom porodica, između njih se kroz godine rodila iskrena i snažna ljubav. Ipak, prazna kolijevka postala je izvor boli — Vladimir je sve češće prigovarao da ona ne može roditi i vrijeđao je nazivajući je “škart robom”.
Kad mu je priznala da možda problem nije samo u njoj, njegova tišina odala je istinu koju je skrivao — tijekom rata imao je vezu s medicinskom sestrom i dijete koje nije preživjelo. Taj ga je grijeh pratio i razarao njihovu vezu. Lidija je njegovu izdaju primila kao udarac, ali ga je ipak pokušala oprostiti, sve dok njegove riječi, pijanstvo i grubost nisu postali svakodnevica.
- Jednog dana, dok je tražila lijekove kod bake Jevdokije, poznate seoske vračare, dobila je i tihu, ali zagonetnu opomenu — da prihvati sve što dođe i da će kroz poniznost pronaći put prema vlastitoj sreći. Tada joj te riječi nisu puno značile.U mjesecima koji su slijedili, Lidija je pila biljne mješavine, ne toliko zbog nade, koliko zbog snage koju su joj davale. U isto vrijeme njezin se muž sve češće zadržavao izvan kuće, a ona je osjećala da se nešto mijenja.
Strah se pretvorio u gorčinu kad ga je zatekla u naručju svoje prijateljice Glafire. Ta izdaja bila je teža od svih prethodnih. Kad je Glafira priznala da je trudna, Vladimir je hladno zatražio razvod, uvjeren da će s njom dobiti život koji želi. Lidija je bez riječi otišla, noseći svoju bol i tugu u staru zemunicu, jedino mjesto gdje je mogla plakati nečujno.
- Otišla je u Jelenovku, kod bake Jevdokije, koja ju je primila kao da je vlastita krv. Tamo je Lidija saznala da je i sama trudna, no odlučila je to prešutjeti — nije željela da je Vladimir bira samo radi djeteta. Gledala je kako se on ženi Glafirom i hvali rođenjem sina, dok je ona, u tišini skromne kuće, učila od starice kako pomagati ljudima biljem i molitvama.
Kad je Jevdokija osjetila da joj se život gasi, prenijela joj je sve svoje znanje i uputila je da ga jednoga dana preda svojoj djeci. Uskoro je umrla na Lidijinim rukama, ostavljajući joj dom, uspomene i naslijeđenu snagu. Lidija je ubrzo rodila kćerkicu i nazvala je Jevdokija, u čast žene koja joj je bila utočište kad je svijetu bila najmanje važna. Ljudi su sve češće dolazili po njezine trave i savjete, a ona je skromno i tiho liječila njihove brige. Izbjegavala je svoj rodni kraj, jer nije htjela da Vladimir sazna za njezinu kćer.
- U njezin život ušao je Sergej Nikolajevič, učitelj i otac djevojčice bolesnih bubrega. Dolazio je po posebnu mješavinu koju je Jevdokija smišljala samo za njegovu kćer, a Lidija ju je sada pripremala s jednako mnogo brige. Bio je smiren, pažljiv i nježan — sasvim suprotan od muža kojeg je imala. Njegovi dolasci pretvorili su se u druženja, a druženja u povjerenje. Mašenka i mala Jevdokija zavoljele su se kao sestre.
Kad je vijest stigla da je Vladimir, tada predsjednik sela, uhićen zbog pronevjere, a Glafira poslana u logor, Lidija je shvatila koliko ju je sudbina poštedjela. Njihov sin Zahar završio je kod svekra, daleko od skandala i sramote. Sergej je bio uz nju u trenucima kada je ponovno morala proći kroz stare rane.Bio je čovjek koji je donio mir tamo gdje je nekad bio lom.
- Nedugo zatim zaprosio ju je jednostavnim pitanjem — može li on biti otac njezinoj djevojčici, ako je ona spremna biti majka njegovoj. Lidija je pristala, shvativši da je upravo to ono što je baka Jevdokija predvidjela: sreća koja dolazi tiho, bez buke, ali sigurno.
U braku sa Sergejem rodila je sina Viktora, a Mašenka je, zahvaljujući biljnim mješavinama, potpuno ozdravila. Djeca su odrasla zajedno, kao prava porodica, a Lidija je cijelog života nosila u srcu bakinu posljednju lekciju — da se prava snaga krije u poniznosti, u prihvaćanju, u sposobnosti da se kroz tamu probije do vlastite svjetlosti
